U različitim zemljama kava je imala različitu sudbinu. Pruski kralj Frederick zabranio je pijenje kave, jer je padala prodaja nacionalnog pića br. 1 – piva, a tamošnje žene zahtijevale su prohibiciju tvrdeći da kava utječe na "živahnost njihovih muževa".
I u Britaniji, gdje je apsolutni vladar napitaka bio čaj, cijena kave dosezala je vrtoglave iznose. Brzo se proširila i po sjevernoameričkom kontinentu i postala glavni napitak, pretekavši čaj.
Mnogi su europski umjetnici, glazbenici i pisci, utvrdili da je kava odličan poticaj duhu. Navodno je Francois Voltaire pio po 50 šalica dnevno. Kada se prisjetite kako se osjećate nakon dvije duple, čudo da je nakon toga uspio bilo što napisati.
Honore de Balzac osmislio je formulu koja vrlo precizno ocrtava bit tamnog napitka i odnos prema njemu: "Crna kao vrag, vruća kao pakao, čista kao anđeo, slatka kao ljubav".
Johann Sebastian Bach je, pak, komponirao kantatu o kavi šaleći se sa svima koji su je željeli zabraniti iz različitih razloga.
Polako, ali sigurno, osvajajući sve više i sve veće plantaže te sve više poklonika, kava je prvo postala unosan posao, a zatim i globalni fenomen. Kavane i kafići namnožili su se širom svijeta.
Već od 1450-te, kada je u Konstantinopolu otvoren prvi kiva han, vijesti i lokalna naklapanja, druženja i ljubavni susreti, odvijaju se uz šalicu kave.